Snježnik - snježna idila 2012.

Ovogodišnje velike količine snijega na Platku su stvorile pravu zimsku idilu, a uspon na Snježnik pretvorio u pravi zimski uspon. 

Cime Castrein 2502 m

Zapostavljene i zaboravljene Cime Castrein, Viška skupina,  bile su pravo otkriće proljetno toplog listopadskog vikenda 2012.
Dolaskom na donju postaju teretne žičare prema rifugio Corsi, Cime Castrein plijene pažnju strmim liticama i veličinom (na slici lijevi dio). U I svjetskom ratu Cime su bile prva linija obrane Austro-ugarske od Italije, tako da su prošarane sa rovovima i tunelima.

Subotu popodne smo došli do rifugia Corsi, jedini visinski dom u Julijskim Alpama koji je još otvoren.  Tu smo prespavali i u nedjelju prije svitanja ja sam krenuo na Jof Fuart, a kasnije će mi se pridružiti ostatak ekipe na forecella Mose na usponu na Cime Castrein.  

Cima di Riofreddo 2507 m

Ponovno u zapadnim Julijskim Alpama, viška skupina je neodoljiva. Neradni listopadski ponedjeljak i propali dogovori oko izleta bila je prava prilika za još jednu solo pustolovinu. Samoća je bila totalna, tog ponedjeljaka u viškoj skupini bio sam jedini koji ih je pohodio. Soliranje daje neku novu dimenziju u planinarenju kojoj je teško odoliti.

U rifugio Corsi došao sam u nedjelju popodne, taman prije kiše, bez konkretnog plana za sutra ali sa željom pronalaska ulaza u Cengia degli Dei (sustava polica koje okružuju cijelu višku skupinu od forcelle di Riofreddo do forcelle Mose) o kojima je još Julius Kugy razmišljao. Možda je naslov posta ipak trebao biti u potrazi za Cengiom degli Dei. U razgovoru sa domarima saznao sam približnu poziciju ulaska u Cengia degli Dei a i predložili su mi uspon na Cima di Riofreddo sa zapadne strane po neoznačenom ali ne preteškom smjeru (max. 2).

Naravno da sam to objeručke prihvatio, ustajanje rano ujutro i još po sumraku put do forcelle di Riofreddo. Tu me dočekuje more oblaka sa sjeverne strane.

Slika je malo i lošije su kvalitete jer su slikane sa mobitelom, baterija na fotoaparatu me iznevjerila drugi put nadam se i zadnji.

Mangart - Via della Vita

Via della Vita (staza života) ili kako su je neki nazvali Via della Morte (staza smrti) u vodičima opisivana kao jedna od najtežih ferrata u Julijskim Alpama, staza na koju se odluče samo najodvažniji planinari. Savršena prognoza za vikend 08.09. i 09.09.2012. bila je povod da se i mi napokon odlučimo za tu "stazu smrti".

 Evo malo i povijesnih podataka. Via della Vita je nastala dvadesetih godina dvadesetog stoljeća od talijanskih vojnih jedinica (Alpini) zaduženih za nadzor granice. U istom tom razdoblju nastala je i ferrata Via Kugy na Strugovu i  grebenska staza između Visoke Ponze i Mangarta. Od samog početka nazvana je put smrti, dok ju nisu četrdesetih godina prošlog stoljeća Alpini preuredili i osigurali. Od tada nosi ime Via della Vita. Alpinistima obično služi za silazak nakon ispenjanih smjerova u sjevernoj stijeni Vevnice i Malog Mangarta.

Mi smo se odlučili za spavanje u domu Zacchi, ujutro uspon po Via della Vita do sedla Sagherza, grebenskom stazom do Mangarta i sa Mangartskog sedla povratak u auto na Mangartskim jezerima.

Pogled na sjeverne stijene Vevnice i Malog Mangarta, Via della Vita nalazi se između njih, najniži dio grebena

Kanin - Via ferrata Rosalba Grasselli

Kanin je golemi planinski lanac koji je odvojen od ostatka Julijskih alpa dubokim dolinama i proteže se od Velike Babe na jugu, preko Visokog Kanina do Črnelskih Špic na sjeveru. Greben je ujedno i talijansko-slovenska granica.

Via ferrata Rosalba Grasselli je dio Alta vie Resiane i započinje na prijevoju Sella di Grubia pored bivka Marussich, diže se strmo po sjeverozapadnom grebenu na Vrh Krnice, zatim se stotinjak metara spušta i ponovo se strmo diže na krajnji cilj Visoki Kanin. Dugo vremena je ovo bila alpinistička smjer i tek su je osamdesetih godina označili i opremili sa sajlama. Dolaskom na Visoki Kanin počinje dug povratak na Sella Neveu, prva kraća opcija je da se preko ferrate Divisione Julia i kaninskog ledenjaka spustim u dom Giliberti i druga puno duža koju sam ja odabrao, dugo hodanje do Sella Prevala i spuštanje u dom Giliberti i do Sella Nevea-e.

Nakon propalih dogovora u subotu 18.09. krećem sam prema Sella Nevei, oko 17 sati sam na parkiralištu, vrućina je nepodnošljiva. Brzo sam se spakirao i oko 19 dolazim u dom (hotel) Giliberti.

Jof di Montasio - Diretta Kugy

Impozantna sjeverna stijena Jof di Montasio (Montaža) skriva povijesnu alpinističku smjer Diretta Kugy ili Nord del Drago kako ju je Julius Kugy nazvao. Smjer dugu 800 metara drugog, trećeg i detalji četvrtog stupnja težine su prvi ispenjali J. Kugy, J. Komac, g. Bolaffio i A. Oiztinger 24 kolovoza 1902.

Smjer su 1911. opremili sa sajlama i klinovima i pretvorili u ferratu članovi austrijskog OAV iz Villacha, uz žestoko protivljenje Juliusa Kugya. Ferrata se u spomen na Kugya nije više nikada obnavljala, a dijelovi te ferrate su još i danas vidljivi i upotrebljivi, uz veliki oprez jer je ipak riječ o sto godišnjaku.

Ulaz u Direttu Kugy započinje na kraju ledenjaka, najnižeg u Julijskim alpama

Dolgi hrbet - Skuta - Koroška Rinka

Dugo je ovaj izlet čekao na popisu želja i stalno sam ga odgađao iz sto i jednog razloga. Konačno smo se uspjeli dogovoriti i u petak 27.07.2012. i nakon posla krećemo prema Zgornjem Jezerskom i Češkoj koči.

 Na parkiralište dolazimo oko 19 sati, pakiranje stvari i krećemo prema Češkoj koči na 1542 metara, cca. 1:15 sati hoda.

U Češkoj koči smo prespavali i ujutro u 5:00 sati krećemo prema Mlinarskom sedlu 2334 m, po grebenu na Dolgi hrbet 2473 m, Skuta 2532 m, spuštanje na Male podi i ponovni uspon na Korošku Rinku 2433 m i na kraju silazak po ferrati na Jezersko sedlo 2034 m , Kranjsku koču 1700 m i u 17 sati dolazimo u auto na 1030 m. Ukupno 12 sati nezaboravnog planinarenja.

Slike su od Berta i Bora jer sam ja svoj aparat pustio upaljen cijeli dan i ispraznio bateriju.

Pogled iz doline Ravenska kočna na naš sutrašnji cilj, prehodati cijeli greben na slici.

Sa desne strane Mlinarsko sedlo, Dolgi hrbet iznad kojeg se vidi manja nakupina oblaka, Skuta iznad koje se nalaze tri veća oblaka, Kranjska i Koroška Rinka sasvim lijevo.

Sjeverna triglavska stijena - Kratka Nemška smer

Konačno se je uspijelo 31.06 i 01.07.2012. sve posložiti, idealna prognoza, vikend, ekipa spremna za "plezanje" i mogao je početi moj prvi ozbiljniji alpinistički uspon.

Nemšku smer su prvi ispenjali Karl Domenigg, Franz Konig i Hans Reinl 1906. godine. Danas se najčešće koristi varijanta Jugove naveze iz 1923. godine poznatija kao Dolga Nemška smer IV-/III, 1000 - 1300 m, 5 - 8 sati penjanja.

Naš cilj bio je Kratka Nemška smer koja se sastoji od penjanja donjeg dijela Dolge Nemške smeri sa Zimmer - Jahnovim izlazom IV-/II-III, 800 m, 3 - 5 sati penjanja, prvi put ispenjali F. Zimmer i Gustav Jahn  1906.

Subotu popodne dolazimo do Aljaža, pogled na Stenu iznova nas ostavlja bez teksta, tu smo prenoćili, buđenje u 4:30 i u 5 sati već hodamo prema ulazu u smjer.

Bavški Grintavec 2347 m, 17.06.2012.

Bavški Grintavec 2347 metara nadmorske visine nalazi se na kraju doline Zadnja Trenta, poznatija po izvoru rijeke Soče, neopravdano zapostavljen i izostavljen sa planinarskih ruta pruža nezaboravne poglede na velikane Julijskih Alpa sa kojima je okružen.

U subotu navečer došli smo u Koču pri izviru Soče, tu prespavali i ujutro u 5:30 krenuli na jedan od meni ljepših izleta. Prognoza je bila savršena, sunčano od petka do ponedjeljka, temperatura visoka za alpske uvjete ekstremno visoka.

Bavški Grintavec dominira dolinom i cijelo vrijeme uspona je u "kadru"

Špik 2472 m 10.06.2012.

U petak navečer, nakon dosta dvoumljenja zbog loše vremenske prognoze, pada dogovor da idemo na Špik. Prognoza je davala malo nade za razvedravanje subotu navečer do nedjelje prijepodne. Od cijele ekipe priča je spala na nas dvoje, ne obaziremo se, ionako je to u zadnje vrijeme postalo uobičajeno. U subotu ujutro krećemo prema Kranju, Promontana radi do 13 sati, zbog gužve na granici stižemo taman prije zatvaranja. Nakon Kranja vraćamo se do Ljubljane, nebo i zemlja su se spojili, u BTC-u potop.

Praćeni kišom popodne krećemo prema Vršiču, dolaskom u Koču na Gozdu oblaci se polako kidaju i pojavljuju se male krpe plavog neba. Zbog loše prognoze u koči smo opet sami.

Predvečer oblaci nestaju i u svom večernjem sjaju zablista Špik 2472 metara.

Paklenica 28. i 29.04.2012.

Lijepo i toplo vrijeme na kraju travnja bilo je prava prilika za stjecanje novog penjačkog iskustva.  Subotu ujutro krenuli smo prema Paklenici i nako skoro 5 sati vožnje po magistrali (gust promet zbog produženog vikenda) došli smo u Starigrad, smjestili se u autokamp i popodne ispenjali smjer Josipa Debeljaka 4a. U nedjelju ujutro ispenjali smo smjer Izduženo rebro 4b, a popodne Oprosti mi pape 4a. Vrijeme sunčano i toplo, peretoplo za ovaj period godine.

Pogled na stijenu Anića kuka

Storžič 2132 m 01.04.2012.

Za prvi ovogodišnji ljetni posjet Alpama odabrali smo Storžič 2132 m i to klasičnom stazom od sela Laško na Dom na Kališču, tu smo prespavali i u nedjelju ujutro do Bašeljskog prevala i na vrh Storžiča. U povratku smo grebenskom stazom došli do Velike Poljane, pojeli odlične palačinke i spustili se u auto.

Krećemo sa parkirališta, u daljini nas promatra Storžič, temperatura je debelo iznad travanjskog prosjeka kao da je kolovoz.

Jof Fuart 2666 m - zimski uspon

Ožujak i travanj je period kada se u Alpama mjere najveće visine snijega, u ovoj nesretnoj 2012. nema velikih padavina. Ipak trebao je to biti pravi zimski uspon sa barem  metar snijega. Pogled prema Jof Fuart-u (Viš) otkriva tužnu istinu, 10.03.2012. snijega gotovo da i nema!!!

Pod teretom teških ruksaka nismo se previše žalili na nedostatak snijega i polako nastavili prema rifugio Corsi 1874 m (najviši planinarski dom u zapadnim Julijskim alpama) i zimskoj sobi u kojoj smo prespavali.

Mala Mojstrovka 2332 m - Župančičeva grapa

Dugo smo se mučili sa odlukom kamo ćemo za vikend, nakon polarne zime došlo je naglo zatopljenje, snijega je u Julijskim alpama malo a i prognoza za vikend je bila standardno loša. Konačno se u petak dogovaramo za Malu Mojstrovku 2332 m i uspon po Župančičevoj grapi, ako uvjeti dopuste.

Krećemo u subotu, spavanje u Koči na gozdu i u nedjelju 19.02.2012. start sa Vršiča 1611 m.

Senj

Početkom veljače 2012. po hrvatskoj je obali puhala dugotrajna olujna bura zbog koje se je zaleđivalo i more.
Citat Crometeo:

Senj je od početka veljače nanizao 13 studenih dana, a to su dani u kojima najviša dnevna temperatura nije prelazila 0 °C. 7. veljače je najviša dnevna temperatura iznosila -6.7 °C, a 11. i 12. veljače se minimalna temperatura spustila do -9.6 °C. Sve to uz olujnu buru koja je u 15 uzastopnih dana (od 30. siječnja do 13. veljače) imala udare preko 100 km/h, a u deset dana u tom razdoblju i orkanske udare preko 119 km/h.

U Senju na lukobranu je taj fenomen bio najizraženiji, a kako sam nakon tih petnaest dana bure prolazio kroz Senj evo i slika. Naslage leda na rasvjetnim stupovima su preko 3 metra !!!

Trailer filma Sfinga i spot grupe Siddharta - Narava

Triglavska Sfinga

Do druge polovice 20. stoletja so alpinisti preko triglavske severne stene že speljali množico smeri. Edini del, ki je ostajal neosvojen in je med njimi zbujal strahospoštovanje, je bila t.i. Sfinga, tristo metrski gladki steber tik pod robom stene. Zaradi komaj opaznih razčlemb in velikih previsov, je tudi najboljšim dolgo predstavljala nerešljivo uganko. Če na Sfingo pogledamo z levega roba Amfiteatra, prodnate krnice sredi stene, nam bo v profilu namreč pokazala svoj veličastni kamniti obraz, zato so jo poimenovali kar po starodavni znamenitosti. Sfinga se je tudi na vrhuncu železne dobe klasičnega alpinizma, sredi 60-ih let uspešno upirala prvim osvajalcem. Leta 1961 je Alešu Kunaverju in Kazimirju Drašlarju, v levem delu Sfinge uspelo preplezati prvo smer. Njen obraz pa je ostajal ne preplezan vse dokler se pod steno na isto vrv nista navezala Ante Mahkota in Peter Ščetinin. Po številnih urah naporov sta rešila skrivnost obraza in se vpisala v zgodovino, saj je smer pomenila najtežji tehnični vzpon v Sloveniji. Skoraj trideset let kasneje, sta jo povsem prosto preplezala Gregor Kresal in Miha Kajzelj. Tako so Slovenci še enkrat dobili svojo najtežjo gorsko smer, tokrat preplezano brez tehničnih pripomočkov.

Vrtača - Y grapa, zimski uspon 15.01.2012.

U subotu 14.01. u 14 sati pada dogovor da idemo na Vrtaču, u 15:30 već smo u autu i krećemo za Ljubelj. Kratka stanka u BTC u Ljubljani i u 20:30 krećemo sa Ljubelja prema planinarskom domu na Zelenicama.

Vrtača je 2181 metar visoka planina koja dijeli Austiju i Sloveniju iznad Tržiča, granični prijelaz Ljubelj. Snijega na Suhom Ruševju je malo i ispuhan je do ledene podloge, u grapi ga je bilo dovoljno za ugodan prolazak. Vrijeme je bilo vrlo hladno.