Najbolje ispadnu neplanirani izleti, tako je bilo i sa ovime. U petak još uvijek nismo znali šta ćemo, zvao sam Cojzovu koču na Kokrskom sedlu i rekli su da nema gužve i da ne moramo rezervirati krevete.
Prognoza nestabilno vrijeme, mogući pljuskovi. U subotu 04.08.2007.ujutro pada prva pametna odluka, idemo pa šta bude. Ideja je spavati u Cojzovoj i u nedjelju pokušati otići na Dolgi hrbet 2473 m, Skuta 2532 m mozdaaaa…..
Krećemo kasno, jer neki moraju raditi i subotom i dolazimo na parking u Suhodolnik oko 18 sati.
Na putokazu piše 2:30 sati do Cojzove koja se nalazi negdje tamo daleko u sedlu.
Staza se nakon nekih pola sata odvaja na onu lakšu i na težu Čez Taško, koju smo mi naravno odabrali. Staza nije teška, ima malo sajle i nekoliko klinova.
Vrijeme nije da baš obećava, pogled na Storžić okružen kišom.
Još samo malo i u domu smo.
Točno u 20 sati dolazimo u Cojzovu koču 1791 m, prilično je hladno i puše jak neugodan vjetar.
Večeramo neku lošu jotu i još gore palačinke i već u 22 smo u krevetu. Čudo, obično lomimo u domu do kasno.
Vjetar ne staje, pojačava i cijelu noć nam neda spavati, noć prolazi u nadi da će ujutro stati.
Vjetrogenerator sve jače zavija.
Ujutro ustajemo u 5:30, vjetar rasturava, zima +5 stupnjeva, vrhovi u oblacima. Sve šta sam imao sa sobom sam obukao, ali vjetar me propuhuje samo tako.
Pakiramo se, na brzinu nešto jedemo i krećemo. Ma valjda će stat?
Mjesec je još uvijek na nebu.
Put do bivka po Grintavcem i nije baš jednostavan pod olujnim udarima vjetra, naravno vjetar je sve jači. Počinje sumnja, kamo mi to idemo?
Pada odluka da se sklonimo od vjetra u bivak i pričekamo. Ovo je nešto novo u našoj filozofiji, prvi put viđeno da pričekamo i razmislimo. U bivku se guramo sa još 5 ljudi, a dolaze stalno i novi koji se žele skloniti.
Vjetar nemilosrdno udara po bivku, i taman kada misliš da se malo smirio on udari još jače.
Nakon 1:30 čekanja i razmišljanja pada odluka da idemo do Mlinarskog sedla i vidimo dali je moguće dalje.
Ovo je više onako iz očaja jer je skoro svima jasno da treba odustati i vratiti se doma, ali nada ipak tinja.
Vjetar je u međuvremenu za nijansu oslabio.
Dolaskom na sedlo skužili smo da vjetra gotovo i nema, sreći nema kraja.
Brzo navlačimo pojaseve i kacige i put prema Dolgom hrbetu.
Pogled na dolinu Kamniške bistrice i put koji smo prošli od bivka do sedla.
Početak Dolgog hrbeta i oblaci koji jure.
Ferrata je dobra, pogledi neopisivi.
Trenutak odmor i/ili divljenja. U daljini Jezerska Kočna.
Pogled na 1000 metara nižu Češku koču.
Vrh Dolgog hrbeta, mali odmor, upis u knjigu i pogledi od koji zastaje dah.
Od vjetra nije ostalo ni v, dan je fenomenalan.
Grintovec 2558 m
Skuta 2532 m
Nastavljamo dalje ima još dosta za hodati.
Križanje na kojem smo se trebali vratiti natrag u dom niti ne primjećujemo, nastavljamo dalje na Skutu.
Vrijeme je prohladno, vjetra gotovo i nema, vidljivost fenomenalna.
Na Skutu stižemo u 12:30. Prvi put da smo u Sloveniji prošli stazu brže nego šta piše u vodiču. Uživamo u svemu i ne možemo vjerovati da smo ujutro htjeli odustati a sada smo tu na vrhu Skute koja je bila samo lijepa želja.
Poneseni brzim dolaskom gore odlučujemo da se spustimo na drugu stranu na Male Podi i preko Slemena se vratimo do bivka pod Grintavcem i nazad u Cojzovu koču.
U 13:15 se počinjemo spuštati, da smo znali šta nas čeka vjerojatno nebi odabrali ovu varijantu.
Spuštanje nije bezopasno, a i dosta dugo traje.
Staza prolazi preko oštrog grebena i strmoglavo se spušta u podnožje.
Sipar je neizostavni dio Alpa.
Da bi skratili put odlučili smo se spustiti po siparu, šta mi nije bilo baš najdraže, ali moram priznati da je osjećaj prejak.
Nakon sipara dolazi ponovno uspon na Sleme i spuštanje u podnožje Skute sa južne strane.
U 15:30 dolazimo do bivka pod Grintavcem, Skuta je iza nas i još se samo treba vratiti u dom i onda do auta.
Nakon sat vremena dolazimo u dom, prilično umorni i žedni ali sa neopisivim zadovoljstvom.
Kratko se zaustavljamo u domu i krećemo prema parkingu.
Do auta nam je trebalo još 1:15, išli smo po staroj stazi koja nije ništa manje opasna od čez Taško, a još je i duža.
U 18:30 smo u autu, presvlačimo se i krećemo za Rovinj.
U autu smo bez riječi, svaki vrti svoj film i ne možemo se načuditi putu koji smo prošli i sreći koju smo imali sa vremenom.
Bili smo na dosta izleta koji su na papiru puno teži i zahtjevniji, ali ovaj je definitivno najljepši.
P.S.
Malo smo pretjerali dužinom i zahtjevnošću staze prema članu ekipe kojemu je ovo bio prvi ovako dugi izlet.
Nema komentara:
Objavi komentar