Za prvi ovogodišnji ljetni posjet Alpama odabrali smo Storžič 2132 m i to klasičnom stazom od sela Laško na Dom na Kališču, tu smo prespavali i u nedjelju ujutro do Bašeljskog prevala i na vrh Storžiča. U povratku smo grebenskom stazom došli do Velike Poljane, pojeli odlične palačinke i spustili se u auto.
Krećemo sa parkirališta, u daljini nas promatra Storžič, temperatura je debelo iznad travanjskog prosjeka kao da je kolovoz.
Ožujak i travanj je period kada se u Alpama mjere najveće visine snijega, u ovoj nesretnoj 2012. nema velikih padavina. Ipak trebao je to biti pravi zimski uspon sa barem metar snijega. Pogled prema Jof Fuart-u (Viš) otkriva tužnu istinu, 10.03.2012. snijega gotovo da i nema!!!
Pod teretom teških ruksaka nismo se previše žalili na nedostatak snijega i polako nastavili prema rifugio Corsi 1874 m (najviši planinarski dom u zapadnim Julijskim alpama) i zimskoj sobi u kojoj smo prespavali.
Dugo smo se mučili sa odlukom kamo ćemo za vikend, nakon polarne zime došlo je naglo zatopljenje, snijega je u Julijskim alpama malo a i prognoza za vikend je bila standardno loša. Konačno se u petak dogovaramo za Malu Mojstrovku 2332 m i uspon po Župančičevoj grapi, ako uvjeti dopuste.
Krećemo u subotu, spavanje u Koči na gozdu i u nedjelju 19.02.2012. start sa Vršiča 1611 m.
Početkom veljače 2012. po hrvatskoj je obali puhala dugotrajna olujna bura zbog koje se je zaleđivalo i more.
Citat Crometeo:
Senj je od početka veljače nanizao 13 studenih dana, a to su dani u
kojima najviša dnevna temperatura nije prelazila 0 °C. 7. veljače je
najviša dnevna temperatura iznosila -6.7 °C, a 11. i 12. veljače se
minimalna temperatura spustila do -9.6 °C. Sve to uz olujnu buru koja
je u 15 uzastopnih dana (od 30. siječnja do 13. veljače) imala udare
preko 100 km/h, a u deset dana u tom razdoblju i orkanske udare preko
119 km/h.
U Senju na lukobranu je taj fenomen bio najizraženiji, a kako sam nakon tih petnaest dana bure prolazio kroz Senj evo i slika. Naslage leda na rasvjetnim stupovima su preko 3 metra !!!
Do druge polovice 20. stoletja so alpinisti preko triglavske
severne stene že speljali množico smeri. Edini del, ki je ostajal
neosvojen in je med njimi zbujal strahospoštovanje, je bila t.i.
Sfinga, tristo metrski gladki steber tik pod robom stene. Zaradi
komaj opaznih razčlemb in velikih previsov, je tudi najboljšim dolgo
predstavljala nerešljivo uganko. Če na Sfingo pogledamo z
levega roba Amfiteatra, prodnate krnice sredi stene, nam bo v
profilu namreč pokazala svoj veličastni kamniti obraz, zato so jo
poimenovali kar po starodavni znamenitosti. Sfinga se je tudi na
vrhuncu železne dobe klasičnega alpinizma, sredi 60-ih let
uspešno upirala prvim osvajalcem. Leta 1961 je Alešu Kunaverju in
Kazimirju Drašlarju, v levem delu Sfinge uspelo preplezati prvo smer.
Njen obraz pa je ostajal ne preplezan vse dokler se pod steno na
isto vrv nista navezala Ante Mahkota in Peter Ščetinin. Po številnih
urah naporov sta rešila skrivnost obraza in se vpisala v
zgodovino, saj je smer pomenila najtežji tehnični vzpon v
Sloveniji. Skoraj trideset let kasneje, sta jo povsem prosto preplezala
Gregor Kresal in Miha Kajzelj. Tako so Slovenci še enkrat dobili
svojo najtežjo gorsko smer, tokrat preplezano brez tehničnih
pripomočkov.
U subotu 14.01. u 14 sati pada dogovor da idemo na Vrtaču, u 15:30 već smo u autu i krećemo za Ljubelj. Kratka stanka u BTC u Ljubljani i u 20:30 krećemo sa Ljubelja prema planinarskom domu na Zelenicama.
Vrtača je 2181 metar visoka planina koja dijeli Austiju i Sloveniju iznad Tržiča, granični prijelaz Ljubelj. Snijega na Suhom Ruševju je malo i ispuhan je do ledene podloge, u grapi ga je bilo dovoljno za ugodan prolazak. Vrijeme je bilo vrlo hladno.
Zapadne Julijske Alpe to neizmjerno carstvo planina u kojima postaješ dio njih i kojima se ponovo vraćaš ...
Tako je bilo i 19, 20. i 21.08.2011. kada smo se odlučili za uspon na Jof di Montasio (Montaž) iz doline Dogna.
Smjer Via di Dogna prvi je put ispenjana daleke 1882 od Giacomo i Pio di Brazzà, Attilio i Domenico Pecile, Francesco Marcon,
Pietro Pittini i Antonio Siega i spada u alpinističke uspone II i na dijelovima III stupnja težine. Via di Dogna je jedna od najdužih smjerova u Julijskim Alpama pa i ne čudi da se rijetki odlučuju na nju. Veličanstveni ambijent i još uvijek divlji, za sve one koje žele osjetiti duh prvih alpinista Via di Dogna je pravi izbor.
Pogled na zapadnu stranu grandioznog Jof di Montasio, vidi se i dio smjeri Via di Dogna lijevo od velike bijele okomice.
Prognoza nije bila obećavajuća za vikend 05. - 07.08.2011, ništa novog, ionako je uvijek loše vrijeme za vikende a naročito produžene.
U petak smo sjeli u auto i krenuli prema dolini Vrata, u BTC-u smo opet zaglibili, tako da sa parkirališta Aljaževog doma krećemo u 16:30.
