nedjelja, 2. prosinca 2012.
Snježnik - snježna idila 2012.
Ovogodišnje velike količine snijega na Platku su stvorile pravu zimsku idilu, a uspon na Snježnik pretvorio u pravi zimski uspon.
nedjelja, 21. listopada 2012.
Cime Castrein 2502 m
Zapostavljene i zaboravljene Cime Castrein, Viška skupina, bile su pravo otkriće proljetno toplog listopadskog vikenda 2012.
Dolaskom na donju postaju teretne žičare prema rifugio Corsi, Cime Castrein plijene pažnju strmim liticama i veličinom (na slici lijevi dio). U I svjetskom ratu Cime su bile prva linija obrane Austro-ugarske od Italije, tako da su prošarane sa rovovima i tunelima.
Dolaskom na donju postaju teretne žičare prema rifugio Corsi, Cime Castrein plijene pažnju strmim liticama i veličinom (na slici lijevi dio). U I svjetskom ratu Cime su bile prva linija obrane Austro-ugarske od Italije, tako da su prošarane sa rovovima i tunelima.
Subotu popodne smo došli do rifugia Corsi, jedini visinski dom u Julijskim Alpama koji je još otvoren. Tu smo prespavali i u nedjelju prije svitanja ja sam krenuo na Jof Fuart, a kasnije će mi se pridružiti ostatak ekipe na forecella Mose na usponu na Cime Castrein.
ponedjeljak, 8. listopada 2012.
Cima di Riofreddo 2507 m
Ponovno u zapadnim Julijskim Alpama, viška skupina je neodoljiva. Neradni listopadski ponedjeljak i propali dogovori oko izleta bila je prava prilika za još jednu solo pustolovinu. Samoća je bila totalna, tog ponedjeljaka u viškoj skupini bio sam jedini koji ih je pohodio. Soliranje daje neku novu dimenziju u planinarenju kojoj je teško odoliti.
U rifugio Corsi došao sam u nedjelju popodne, taman prije kiše, bez konkretnog plana za sutra ali sa željom pronalaska ulaza u Cengia degli Dei (sustava polica koje okružuju cijelu višku skupinu od forcelle di Riofreddo do forcelle Mose) o kojima je još Julius Kugy razmišljao. Možda je naslov posta ipak trebao biti u potrazi za Cengiom degli Dei. U razgovoru sa domarima saznao sam približnu poziciju ulaska u Cengia degli Dei a i predložili su mi uspon na Cima di Riofreddo sa zapadne strane po neoznačenom ali ne preteškom smjeru (max. 2).
Naravno da sam to objeručke prihvatio, ustajanje rano ujutro i još po sumraku put do forcelle di Riofreddo. Tu me dočekuje more oblaka sa sjeverne strane.
Slika je malo i lošije su kvalitete jer su slikane sa mobitelom, baterija na fotoaparatu me iznevjerila drugi put nadam se i zadnji.
U rifugio Corsi došao sam u nedjelju popodne, taman prije kiše, bez konkretnog plana za sutra ali sa željom pronalaska ulaza u Cengia degli Dei (sustava polica koje okružuju cijelu višku skupinu od forcelle di Riofreddo do forcelle Mose) o kojima je još Julius Kugy razmišljao. Možda je naslov posta ipak trebao biti u potrazi za Cengiom degli Dei. U razgovoru sa domarima saznao sam približnu poziciju ulaska u Cengia degli Dei a i predložili su mi uspon na Cima di Riofreddo sa zapadne strane po neoznačenom ali ne preteškom smjeru (max. 2).
Naravno da sam to objeručke prihvatio, ustajanje rano ujutro i još po sumraku put do forcelle di Riofreddo. Tu me dočekuje more oblaka sa sjeverne strane.
Slika je malo i lošije su kvalitete jer su slikane sa mobitelom, baterija na fotoaparatu me iznevjerila drugi put nadam se i zadnji.
nedjelja, 9. rujna 2012.
Mangart - Via della Vita
Via della Vita (staza života) ili kako su je neki nazvali Via della Morte (staza smrti) u vodičima opisivana kao jedna od najtežih ferrata u Julijskim Alpama, staza na koju se odluče samo najodvažniji planinari. Savršena prognoza za vikend 08.09. i 09.09.2012. bila je povod da se i mi napokon odlučimo za tu "stazu smrti".
Evo malo i povijesnih podataka. Via della Vita je nastala dvadesetih godina dvadesetog stoljeća od talijanskih vojnih jedinica (Alpini) zaduženih za nadzor granice. U istom tom razdoblju nastala je i ferrata Via Kugy na Strugovu i grebenska staza između Visoke Ponze i Mangarta. Od samog početka nazvana je put smrti, dok ju nisu četrdesetih godina prošlog stoljeća Alpini preuredili i osigurali. Od tada nosi ime Via della Vita. Alpinistima obično služi za silazak nakon ispenjanih smjerova u sjevernoj stijeni Vevnice i Malog Mangarta.
Mi smo se odlučili za spavanje u domu Zacchi, ujutro uspon po Via della Vita do sedla Sagherza, grebenskom stazom do Mangarta i sa Mangartskog sedla povratak u auto na Mangartskim jezerima.
Evo malo i povijesnih podataka. Via della Vita je nastala dvadesetih godina dvadesetog stoljeća od talijanskih vojnih jedinica (Alpini) zaduženih za nadzor granice. U istom tom razdoblju nastala je i ferrata Via Kugy na Strugovu i grebenska staza između Visoke Ponze i Mangarta. Od samog početka nazvana je put smrti, dok ju nisu četrdesetih godina prošlog stoljeća Alpini preuredili i osigurali. Od tada nosi ime Via della Vita. Alpinistima obično služi za silazak nakon ispenjanih smjerova u sjevernoj stijeni Vevnice i Malog Mangarta.
Mi smo se odlučili za spavanje u domu Zacchi, ujutro uspon po Via della Vita do sedla Sagherza, grebenskom stazom do Mangarta i sa Mangartskog sedla povratak u auto na Mangartskim jezerima.
Pogled na sjeverne stijene Vevnice i Malog Mangarta, Via della Vita nalazi se između njih, najniži dio grebena
nedjelja, 19. kolovoza 2012.
Kanin - Via ferrata Rosalba Grasselli
Kanin je golemi planinski lanac koji je odvojen od ostatka Julijskih alpa dubokim dolinama i proteže se od Velike Babe na jugu, preko Visokog Kanina do Črnelskih Špic na sjeveru. Greben je ujedno i talijansko-slovenska granica.
Via ferrata Rosalba Grasselli je dio Alta vie Resiane i započinje na prijevoju Sella di Grubia pored bivka Marussich, diže se strmo po sjeverozapadnom grebenu na Vrh Krnice, zatim se stotinjak metara spušta i ponovo se strmo diže na krajnji cilj Visoki Kanin. Dugo vremena je ovo bila alpinistička smjer i tek su je osamdesetih godina označili i opremili sa sajlama. Dolaskom na Visoki Kanin počinje dug povratak na Sella Neveu, prva kraća opcija je da se preko ferrate Divisione Julia i kaninskog ledenjaka spustim u dom Giliberti i druga puno duža koju sam ja odabrao, dugo hodanje do Sella Prevala i spuštanje u dom Giliberti i do Sella Nevea-e.
Via ferrata Rosalba Grasselli je dio Alta vie Resiane i započinje na prijevoju Sella di Grubia pored bivka Marussich, diže se strmo po sjeverozapadnom grebenu na Vrh Krnice, zatim se stotinjak metara spušta i ponovo se strmo diže na krajnji cilj Visoki Kanin. Dugo vremena je ovo bila alpinistička smjer i tek su je osamdesetih godina označili i opremili sa sajlama. Dolaskom na Visoki Kanin počinje dug povratak na Sella Neveu, prva kraća opcija je da se preko ferrate Divisione Julia i kaninskog ledenjaka spustim u dom Giliberti i druga puno duža koju sam ja odabrao, dugo hodanje do Sella Prevala i spuštanje u dom Giliberti i do Sella Nevea-e.
Nakon propalih dogovora u subotu 18.09. krećem sam prema Sella Nevei, oko 17 sati sam na parkiralištu, vrućina je nepodnošljiva. Brzo sam se spakirao i oko 19 dolazim u dom (hotel) Giliberti.
nedjelja, 5. kolovoza 2012.
Jof di Montasio - Diretta Kugy
Impozantna sjeverna stijena Jof di Montasio (Montaža) skriva povijesnu alpinističku smjer Diretta Kugy ili Nord del Drago kako ju je Julius Kugy nazvao. Smjer dugu 800 metara drugog, trećeg i detalji četvrtog stupnja težine su prvi ispenjali J. Kugy, J. Komac, g. Bolaffio i A. Oiztinger 24 kolovoza 1902.
Smjer su 1911. opremili sa sajlama i klinovima i pretvorili u ferratu članovi austrijskog OAV iz Villacha, uz žestoko protivljenje Juliusa Kugya. Ferrata se u spomen na Kugya nije više nikada obnavljala, a dijelovi te ferrate su još i danas vidljivi i upotrebljivi, uz veliki oprez jer je ipak riječ o sto godišnjaku.
Smjer su 1911. opremili sa sajlama i klinovima i pretvorili u ferratu članovi austrijskog OAV iz Villacha, uz žestoko protivljenje Juliusa Kugya. Ferrata se u spomen na Kugya nije više nikada obnavljala, a dijelovi te ferrate su još i danas vidljivi i upotrebljivi, uz veliki oprez jer je ipak riječ o sto godišnjaku.
Ulaz u Direttu Kugy započinje na kraju ledenjaka, najnižeg u Julijskim alpama
subota, 28. srpnja 2012.
Dolgi hrbet - Skuta - Koroška Rinka
Dugo je ovaj izlet čekao na popisu želja i stalno sam ga odgađao iz sto i jednog razloga. Konačno smo se uspjeli dogovoriti i u petak 27.07.2012. i nakon posla krećemo prema Zgornjem Jezerskom i Češkoj koči.
Na parkiralište dolazimo oko 19 sati, pakiranje stvari i krećemo prema Češkoj koči na 1542 metara, cca. 1:15 sati hoda.
U Češkoj koči smo prespavali i ujutro u 5:00 sati krećemo prema Mlinarskom sedlu 2334 m, po grebenu na Dolgi hrbet 2473 m, Skuta 2532 m, spuštanje na Male podi i ponovni uspon na Korošku Rinku 2433 m i na kraju silazak po ferrati na Jezersko sedlo 2034 m , Kranjsku koču 1700 m i u 17 sati dolazimo u auto na 1030 m. Ukupno 12 sati nezaboravnog planinarenja.
Slike su od Berta i Bora jer sam ja svoj aparat pustio upaljen cijeli dan i ispraznio bateriju.
Na parkiralište dolazimo oko 19 sati, pakiranje stvari i krećemo prema Češkoj koči na 1542 metara, cca. 1:15 sati hoda.
U Češkoj koči smo prespavali i ujutro u 5:00 sati krećemo prema Mlinarskom sedlu 2334 m, po grebenu na Dolgi hrbet 2473 m, Skuta 2532 m, spuštanje na Male podi i ponovni uspon na Korošku Rinku 2433 m i na kraju silazak po ferrati na Jezersko sedlo 2034 m , Kranjsku koču 1700 m i u 17 sati dolazimo u auto na 1030 m. Ukupno 12 sati nezaboravnog planinarenja.
Slike su od Berta i Bora jer sam ja svoj aparat pustio upaljen cijeli dan i ispraznio bateriju.
Pogled iz doline Ravenska kočna na naš sutrašnji cilj, prehodati cijeli greben na slici.
Sa desne strane Mlinarsko sedlo, Dolgi hrbet iznad kojeg se vidi manja nakupina oblaka, Skuta iznad koje se nalaze tri veća oblaka, Kranjska i Koroška Rinka sasvim lijevo.
nedjelja, 1. srpnja 2012.
Sjeverna triglavska stijena - Kratka Nemška smer
Nemšku smer su prvi ispenjali Karl Domenigg, Franz Konig i Hans Reinl 1906. godine. Danas se najčešće koristi varijanta Jugove naveze iz 1923. godine poznatija kao Dolga Nemška smer IV-/III, 1000 - 1300 m, 5 - 8 sati penjanja.
Naš cilj bio je Kratka Nemška smer koja se sastoji od penjanja donjeg dijela Dolge Nemške smeri sa Zimmer - Jahnovim izlazom IV-/II-III, 800 m, 3 - 5 sati penjanja, prvi put ispenjali F. Zimmer i Gustav Jahn 1906.
Subotu popodne dolazimo do Aljaža, pogled na Stenu iznova nas ostavlja bez teksta, tu smo prenoćili, buđenje u 4:30 i u 5 sati već hodamo prema ulazu u smjer.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)