Cima di Riofreddo 2507 m

Ponovno u zapadnim Julijskim Alpama, viška skupina je neodoljiva. Neradni listopadski ponedjeljak i propali dogovori oko izleta bila je prava prilika za još jednu solo pustolovinu. Samoća je bila totalna, tog ponedjeljaka u viškoj skupini bio sam jedini koji ih je pohodio. Soliranje daje neku novu dimenziju u planinarenju kojoj je teško odoliti.

U rifugio Corsi došao sam u nedjelju popodne, taman prije kiše, bez konkretnog plana za sutra ali sa željom pronalaska ulaza u Cengia degli Dei (sustava polica koje okružuju cijelu višku skupinu od forcelle di Riofreddo do forcelle Mose) o kojima je još Julius Kugy razmišljao. Možda je naslov posta ipak trebao biti u potrazi za Cengiom degli Dei. U razgovoru sa domarima saznao sam približnu poziciju ulaska u Cengia degli Dei a i predložili su mi uspon na Cima di Riofreddo sa zapadne strane po neoznačenom ali ne preteškom smjeru (max. 2).

Naravno da sam to objeručke prihvatio, ustajanje rano ujutro i još po sumraku put do forcelle di Riofreddo. Tu me dočekuje more oblaka sa sjeverne strane.

Slika je malo i lošije su kvalitete jer su slikane sa mobitelom, baterija na fotoaparatu me iznevjerila drugi put nadam se i zadnji.

Mangart - Via della Vita

Via della Vita (staza života) ili kako su je neki nazvali Via della Morte (staza smrti) u vodičima opisivana kao jedna od najtežih ferrata u Julijskim Alpama, staza na koju se odluče samo najodvažniji planinari. Savršena prognoza za vikend 08.09. i 09.09.2012. bila je povod da se i mi napokon odlučimo za tu "stazu smrti".

 Evo malo i povijesnih podataka. Via della Vita je nastala dvadesetih godina dvadesetog stoljeća od talijanskih vojnih jedinica (Alpini) zaduženih za nadzor granice. U istom tom razdoblju nastala je i ferrata Via Kugy na Strugovu i  grebenska staza između Visoke Ponze i Mangarta. Od samog početka nazvana je put smrti, dok ju nisu četrdesetih godina prošlog stoljeća Alpini preuredili i osigurali. Od tada nosi ime Via della Vita. Alpinistima obično služi za silazak nakon ispenjanih smjerova u sjevernoj stijeni Vevnice i Malog Mangarta.

Mi smo se odlučili za spavanje u domu Zacchi, ujutro uspon po Via della Vita do sedla Sagherza, grebenskom stazom do Mangarta i sa Mangartskog sedla povratak u auto na Mangartskim jezerima.

Pogled na sjeverne stijene Vevnice i Malog Mangarta, Via della Vita nalazi se između njih, najniži dio grebena

Kanin - Via ferrata Rosalba Grasselli

Kanin je golemi planinski lanac koji je odvojen od ostatka Julijskih alpa dubokim dolinama i proteže se od Velike Babe na jugu, preko Visokog Kanina do Črnelskih Špic na sjeveru. Greben je ujedno i talijansko-slovenska granica.

Via ferrata Rosalba Grasselli je dio Alta vie Resiane i započinje na prijevoju Sella di Grubia pored bivka Marussich, diže se strmo po sjeverozapadnom grebenu na Vrh Krnice, zatim se stotinjak metara spušta i ponovo se strmo diže na krajnji cilj Visoki Kanin. Dugo vremena je ovo bila alpinistička smjer i tek su je osamdesetih godina označili i opremili sa sajlama. Dolaskom na Visoki Kanin počinje dug povratak na Sella Neveu, prva kraća opcija je da se preko ferrate Divisione Julia i kaninskog ledenjaka spustim u dom Giliberti i druga puno duža koju sam ja odabrao, dugo hodanje do Sella Prevala i spuštanje u dom Giliberti i do Sella Nevea-e.

Nakon propalih dogovora u subotu 18.09. krećem sam prema Sella Nevei, oko 17 sati sam na parkiralištu, vrućina je nepodnošljiva. Brzo sam se spakirao i oko 19 dolazim u dom (hotel) Giliberti.

Jof di Montasio - Diretta Kugy

Impozantna sjeverna stijena Jof di Montasio (Montaža) skriva povijesnu alpinističku smjer Diretta Kugy ili Nord del Drago kako ju je Julius Kugy nazvao. Smjer dugu 800 metara drugog, trećeg i detalji četvrtog stupnja težine su prvi ispenjali J. Kugy, J. Komac, g. Bolaffio i A. Oiztinger 24 kolovoza 1902.

Smjer su 1911. opremili sa sajlama i klinovima i pretvorili u ferratu članovi austrijskog OAV iz Villacha, uz žestoko protivljenje Juliusa Kugya. Ferrata se u spomen na Kugya nije više nikada obnavljala, a dijelovi te ferrate su još i danas vidljivi i upotrebljivi, uz veliki oprez jer je ipak riječ o sto godišnjaku.

Ulaz u Direttu Kugy započinje na kraju ledenjaka, najnižeg u Julijskim alpama

Dolgi hrbet - Skuta - Koroška Rinka

Dugo je ovaj izlet čekao na popisu želja i stalno sam ga odgađao iz sto i jednog razloga. Konačno smo se uspjeli dogovoriti i u petak 27.07.2012. i nakon posla krećemo prema Zgornjem Jezerskom i Češkoj koči.

 Na parkiralište dolazimo oko 19 sati, pakiranje stvari i krećemo prema Češkoj koči na 1542 metara, cca. 1:15 sati hoda.

U Češkoj koči smo prespavali i ujutro u 5:00 sati krećemo prema Mlinarskom sedlu 2334 m, po grebenu na Dolgi hrbet 2473 m, Skuta 2532 m, spuštanje na Male podi i ponovni uspon na Korošku Rinku 2433 m i na kraju silazak po ferrati na Jezersko sedlo 2034 m , Kranjsku koču 1700 m i u 17 sati dolazimo u auto na 1030 m. Ukupno 12 sati nezaboravnog planinarenja.

Slike su od Berta i Bora jer sam ja svoj aparat pustio upaljen cijeli dan i ispraznio bateriju.

Pogled iz doline Ravenska kočna na naš sutrašnji cilj, prehodati cijeli greben na slici.

Sa desne strane Mlinarsko sedlo, Dolgi hrbet iznad kojeg se vidi manja nakupina oblaka, Skuta iznad koje se nalaze tri veća oblaka, Kranjska i Koroška Rinka sasvim lijevo.

Sjeverna triglavska stijena - Kratka Nemška smer

Konačno se je uspijelo 31.06 i 01.07.2012. sve posložiti, idealna prognoza, vikend, ekipa spremna za "plezanje" i mogao je početi moj prvi ozbiljniji alpinistički uspon.

Nemšku smer su prvi ispenjali Karl Domenigg, Franz Konig i Hans Reinl 1906. godine. Danas se najčešće koristi varijanta Jugove naveze iz 1923. godine poznatija kao Dolga Nemška smer IV-/III, 1000 - 1300 m, 5 - 8 sati penjanja.

Naš cilj bio je Kratka Nemška smer koja se sastoji od penjanja donjeg dijela Dolge Nemške smeri sa Zimmer - Jahnovim izlazom IV-/II-III, 800 m, 3 - 5 sati penjanja, prvi put ispenjali F. Zimmer i Gustav Jahn  1906.

Subotu popodne dolazimo do Aljaža, pogled na Stenu iznova nas ostavlja bez teksta, tu smo prenoćili, buđenje u 4:30 i u 5 sati već hodamo prema ulazu u smjer.

Bavški Grintavec 2347 m, 17.06.2012.

Bavški Grintavec 2347 metara nadmorske visine nalazi se na kraju doline Zadnja Trenta, poznatija po izvoru rijeke Soče, neopravdano zapostavljen i izostavljen sa planinarskih ruta pruža nezaboravne poglede na velikane Julijskih Alpa sa kojima je okružen.

U subotu navečer došli smo u Koču pri izviru Soče, tu prespavali i ujutro u 5:30 krenuli na jedan od meni ljepših izleta. Prognoza je bila savršena, sunčano od petka do ponedjeljka, temperatura visoka za alpske uvjete ekstremno visoka.

Bavški Grintavec dominira dolinom i cijelo vrijeme uspona je u "kadru"

Špik 2472 m 10.06.2012.

U petak navečer, nakon dosta dvoumljenja zbog loše vremenske prognoze, pada dogovor da idemo na Špik. Prognoza je davala malo nade za razvedravanje subotu navečer do nedjelje prijepodne. Od cijele ekipe priča je spala na nas dvoje, ne obaziremo se, ionako je to u zadnje vrijeme postalo uobičajeno. U subotu ujutro krećemo prema Kranju, Promontana radi do 13 sati, zbog gužve na granici stižemo taman prije zatvaranja. Nakon Kranja vraćamo se do Ljubljane, nebo i zemlja su se spojili, u BTC-u potop.

Praćeni kišom popodne krećemo prema Vršiču, dolaskom u Koču na Gozdu oblaci se polako kidaju i pojavljuju se male krpe plavog neba. Zbog loše prognoze u koči smo opet sami.

Predvečer oblaci nestaju i u svom večernjem sjaju zablista Špik 2472 metara.